Zorina mast nije proizvod već čista emocija i ljubav čovjeka prema prirodi i svim ljudima u toj ambalaži

Ispričajte me već na početku što ovaj tekst neće biti baš po slovu struke, što vam neću u ovim redovima objašnjavati zašto Zorini sastojci u nekoj čarobnoj sinergiji čine koži to što čine. Neću se danas zadržavati na sastojcima, na učincima i na rezultatima. O prirodi, i biljkama, već ionako svašta znamo: znamo ih po obliku, znamo po mirisu, neke od njih znamo po okusu, znamo po djelotvornosti, no što je ono što spaja? Što je ono što je nevidljivo? Što to titra između molekula? Tu negdje, u dimenzijama koje ne možemo dodirnuti, možda tek srcem naslutiti, krije se lijek, krije se spas. Kakva je to čarolija? Kakvo je to tkanje? Je li to ljubav? Je li ljubav to što nas spaja nevidljivim nitima? Ljubav.

To su niti koje nas vežu, koje sve vežu, koje se ne mogu raskinuti. Korijenje koje biljku veže sa zemljom; stabljika, lišće i cvjetovi koje nam daje, ruke koje ih pretvaraju u lijek kao i bolest koja se liječi. Sve je dio neodvojive cjeline. Stoga, kada želimo razumjeti, kada želimo odabrati, moramo znati da ono što držimo u rukama nije početak već kraj puta, da je u svakoj molekuli kozmetike ili hrane cijela jedna povijest, cijeli jedan univerzum, cijela mudrost, sreća, patnja i život onih koji su oko nas, kao i onih koji su nas napustili, ili onih koje možda nikada nismo vidjeli niti upoznali niti znali da postoje. Tako smo, ljubavlju, svi povezani.

Ljubav. Uplete svoje prste između atoma, u onaj prazan prostor, pa plete to čudesno tkanje nevidljivim koncima.

Sve nas spajaju iste niti, ma koliko daleko bili, i sve nas liječi isti lijek.